Nevidljivo je 99 posto plastike u morima i oceanima
Nova metoda detekcije mikroplastike u morima i oceanima
Općenito je poznato da su oceani puni plastike, ali ono što nije poznato jest koliko se zapravo plastike nalazi u oceanima. Korištenjem fluorescentne boje moguće je detektirati i najmanje komadiće plastičnog otpada koji se nalaze u morskom ekosustavu.
Mikroplastika, sitne čestice promjera manjeg od pet milimetara, predstavljaju opasan, gotovo nevidljiv oblik morskog onečišćenja. Često se koriste u kozmetičkim proizvodima, sredstvima za čišćenje ili nastaju usitnjavanjem većih komada plastike. Zbog svojih obilježja, procjenjeno je kako su u morskom okolišu daleko brojnije od hrpe vidljivih plastičnih boca i plutajućih vrećica.
Prethodne studije pokazale su kako se čak 99 posto plastičnog otpada koje završi u oceanima ne može detektirati, što znači da je takav otpad premalen da bi bio vidljiv ili se skriva unutar probavnih sustava morskih organizama.
Prisutnost mikropastike u morima negativno utječe na morske vrste koje je pritom često zamjenjuju za hranu. U nedavnom istraživanju otkriveno je kako koralji ne jedu sitne komadiće plastike slučajno, već to čine zbog okusa. Konzumacija postojanih, toksičnih i bioakumulativnih komponenti plastike može pogubno utjecati na morske životinje, uzorkujući naposljetku njihovo uginuće.
Tim istraživača s britanskog Sveučilišta u Warwicku pronašao je praktično rješenje za detekciju mikroplastike u okolišnim uzorcima.
Sitne komadiće plastike, reda veličine oko deset mikrometara, ni uz pomoć boljeg mikroskopa nije lako razlikovati od sličnih komadića otpada prisutnih u uzorku.
Kako bi među sličnim otpacima istaknuli plastiku, istraživači su upotrijebili fluorescentnu boju Nile red koja svijetli kada dođe u dodir s odgovarajućim kemikalijama.
Preliminarni testovi provedeni na različitim, plastičnim polimerima pokazali su kako je u svim slučajevima upotrebom fluorescentne boje došlo do označavanja mikroplastike.
Da bi se spriječilo označavanje sličnih materijala poput sićušnih komadića drva ili masnih tvari, uzorci su ispirani dušičnom kiselinom koja se pokazala vrlo učinkovitom u uklanjanju svih vrsta biogenih tvari.
U istraživanju su analizirana dva tipa uzorka – uzorak pijeska s plaže i uzorak uzet s površine mora, i to dvjema metodama – tradicionalnom i novom metodom bojanja fluorescentnom bojom.
Ovom novom metodom pronađena je znatno veća količina mikroplastike, veličine od jedan milimetar, nego što bi se mogla pronaći korištenjem tradicionalnih metoda.
Većinu analizirane mikropastike činio je polipropilen (PP) – kruti polimer koji se koristi za proizvodnju brojnih predmeta, od užadi, novčanica pa sve do ambalaže.
„Tradicionalne metode koje se koriste za procjenu količine mikroplastike u okolišu, uglavnom se temelje na ručnom prikupljanju mikroplastike iz uzorka“, izjavio je Gabriel Erni-Cassola, morski ekolog, „Korištenjem ove nove metode, velika serija uzoraka može se vrlo brzo pregledati i analizirati kako bi se dobili podaci o količini mikroplastike u morskoj vodi ili bilo kojem drugom okolišnom uzorku.“
Praćenje okolišne sudbine mikroplasitike zasigurno će pomoći u uspostavljanju budućih industrijskih propisa i politika gospodarenja otpadom. U međuvremenu, najveći izazov ostaje odvajanje od naše nezasitne ljubavi prema plastici i pronalaženje načina za rješavanje problema plastičnog otpada u okolišu.
K.P.