U pitkoj vodi identificirana „fantomska kemikalija“
Otkrivena kemikalija u čiju se prisutnost u tretiranoj vodi za piće u nekim dijelovima svijeta dugo sumnjalo
Tim istraživača iz Sjedinjenih Američkih Država i Švicarske izvijestio je o otkriću dosad nepoznatog kemijskog spoja u kloriranoj vodi za piće. Anorganski kloramini obično se koriste za dezinfekciju vode za piće kako bi se stanovništvo zaštitilo od bolesti poput kolere i trbušnog tifusa. Procjenjuje se da samo u SAD-u kloriranu vodu pije više od 113 milijuna ljudi.
Voda za piće u razvijenim zemljama prilično je čista, ali uvijek može postojati prijetnja od nevidljivih onečišćivača. U prisutnost jedne kemikalije u pitkoj vodi sumnjalo se već desetljećima, a istraživači su je sada konačno identificirali i otkrili da je potpuno nova za znanost.
Kloniranje vode pokazalo se vrlo učinkovitim u uklanjanju većine patogena koji se prenose vodom, ali može stvoriti nusproizvode koji su štetni za ljudsko zdravlje. Utvrđeno je da kloramin, koji služi kao sredstvo za dezinfekciju, proizvodi manje ovih nusproizvoda i dulje traje pa se stoga uobičajeno koristi u SAD-u i drugim dijelovima svijeta.
Međutim, kloramin ipak proizvodi svoje nusproizvode, a kemijskom analizom odavno je utvrđeno da oko pet do 10 posto očekivanog dušika ostaje unutar neke druge molekule koja desetljećima nije identificirana. Istraživački tim iz Sjedinjenih Američkih Država i Švicarske sada je konačno uspio identificirati ovu nepoznatu kemikaliju kao kloronitramidni anion – negativno nabijenu molekulu sastavljenu od jednog atoma klora, dva atoma dušika i dva atoma kisika.
Istraživači su spoj sintetizirali i izolirali, a kako bi otkrili njegova svojstva analizirali su ga masenom spektrometrijom visoke rezolucije i spektroskopijom nuklearne magnetske rezonancije (NMR). Zatim su izmjerili koncentracije ovih aniona u različitim vodnim sustavima u SAD-u koji su tretirani kloraminima i otkrili su ga u razinama do 100 mikrograma po litri. To je više od propisanih graničnih vrijednosti ili 60 do 80 mikrograma po litri koje su obično dopuštene za nusproizvode dezinfekcije.
Profesor na Sveučilištu Arkansas Julian Fairey, prvi autor studije objavljene u časopisu Science, prije deset godina prvi je put pokušao otkriti o kojem spoju riječ. Fairey ističe da su istraživači za taj spoj znali već desetljećima, ali ga nisu mogli identificirati.
„To je vrlo stabilna kemikalija niske molekularne težine i teško se pronalazi. Najteže nam je bilo identificirati i dokazati da je to spoj u čiju smo prisutnost sumnjali“, kazao je Fairey. Postupak je uključivao mogućnost sintetiziranja spoja u njegovom laboratoriju, a uzorci su potom poslani na analizu njegovoj kolegici i koautorici na radu Juliani Laszakovits, istraživačici u laboratoriju Kristophera McNeilla, profesora kemije okoliša na Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju (ETH Zürich).
- Ilustracija strukture novoidentificirane molekule © Oliver Jones
Izravne toksikološke studije tek trebaju biti provedene, ali istraživački tim tvrdi da analize upućuju na to da kloronitramidni anion nije sasvim bezopasan.
„Slažem se da bi toksikološko istraživanje bilo korisno sada kada znamo identitet spoja, ali nisam pretjerano zabrinut za vodu koju pijem iz slavine. Spoj o kojem je riječ nije novootkriven, samo je novo definiran. Njegova prisutnost u nekim, ali ne i u svim vodama za piće, poznata je više od 30 godina.“ – kazao je Oliver Jones, profesor kemije na Državnom sveučilištu u Melbourneu (RMIT).
„Pitanje je je li tvar otrovna u količini kojoj smo izloženi, a mislim da vjerojatno nije. U ovoj studiji testirano je samo 40 uzoraka, što nije dovoljno da bude reprezentativno za svu vodu iz slavine u SAD-u, a njegova koncentracija bila je znatno ispod graničnih vrijednosti za većinu nusproizvoda dezinfekcije u većini uzoraka“, dodao je Jones.
Bez obzira na to je li sigurna ili nije, identifikacija „fantomske kemikalije“ nakon toliko vremena predstavlja važan korak.
„Čak ako spoj nije toksičan, pronalaženje nam može pomoći da razumijemo puteve stvaranja drugih spojeva, uključujući toksine. Ako znamo kako je nešto formirano, to nam omogućuje bolju kontrolu“, zaključio je Julian Fairley.
Ekovjesnik